Miljenko Jergović: Ako nastavnike zaštitite od roditelja, tada će se i učenici pripitomiti

Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da učitelje mogu kriviti za te jedinice

Sav taj gnjev i jad hrvatske prosvjetne čeljadi, koji je izbio nakon što je jednome od njih pukao film, pa je na jedini raspoloživ način reagirao na višemjesečno nasilje kojem su ga izložili njegovi učenici, svoj izvor i svoje podrijetlo nalazi u nečemu što se počelo događati već jako davno, još početkom osamdesetih, u vremenima prvih jugoslavenskih kriza, ekonomskih, političkih i svjetonazorskih.

Od tada traje urušavanje onoga tradicionalnog, generacijama nasljeđivanog sustava u kojemu su liječnik, učitelj (nastavnik, profesor) i advokat bivali ono troje ljudi na čijem je autoritetu počivala društvena zajednica. Države su dolazile i prolazile, mijenjale su se, reformirale i preimenovale, ali njih troje, liječnik, učitelj i advokat, bili su jamci povijesnog i životnog kontinuiteta.

Liječnici su se održali zahvaljujući bolestima. Ugled im je, zahvaljujući kapitalističkim reformama, ali i globalnim modama epohe, barem isti onakav, ako ne i veći, kakav je bio i prije pedeset godina. Advokati su se održali upravo zahvaljujući društvenoj entropiji, a onda i saznanju da slavni advokat i zločinca može proizvesti u nedužna čovjeka. I odvjetnički i liječnički autoritet i danas je, kao i u posljednjem desetljeću socijalizma, neovisan i slobodan od autoriteta države i vladajuće partije.

Učitelji, osmoškolski i srednjoškolski nastavnici u međuvremenu su svedeni na razinu konobara i kuharica u restoranima društvene ishrane, kojima se ne ostavlja ni tringelt, jer se sve plaća bonovima iz poduzeća. Prije trideset-četrdeset godina liječničke i nastavničke plaće bile su skoro jednake. U međuvremenu su nastavnici postali najgora činovnička sirotinja. Ali ni to nije najvažnije. U ono su vrijeme nastavnici u obavljanju svoje službe imali neusporedivo širu autonomiju nego liječnici, i u velikoj su mjeri slobodno kreirali svoje odgojno-obrazovne procedure.

Evo kako je to znalo izgledati: početkom petog razreda, nakon što smo istjerani izvan majčinskih učiteljičinih skuta, dočekao nas je strašni nastavnik materinjeg jezika od čijeg je mračnog autoriteta premirala cijela škola. Na prvom dvosatu iz lektire – obrađivao se Ivan Cankar – podijelio je trideset jedinica, dvije trojke, jednu četvorku i jednu peticu. Prestravljena je četa đaka, blijedih i okamenjenih, izlazila iz njegova kabineta. Prestravljen je bio i onaj s jedinom peticom.

Članak preuzet sa portala “Mreža za izgradnju mira”. Više na ovom linku.